| < | ožujak, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Jedan budući hit roman koji će se prodavat po prikladnoj cijeni od samo 99.99 eura po komadu.
Counters
Blog.hr
Blog servis
Čmario
Cara
Knapa
Jole
Mileva
IMVU - The World's Greatest 3D Chat
Ime: Hrvoje
Prezme: oni koji znaju trebaju znati, a oni koji ne nemoraju
Nadimci: Hrco, Hrc, Big Dog, Miloprd Jebač
Rođen:15. svibnja 1993.
Grad: Karlovac
Škola: OŠ Dragojla Jarnević
Razred: Najmirniji najpametniji i najbolji (8.b)
Hoby: violina, klavir
Kaj slušam: sve
Prijatelji: Čmario, Krle, Tomi, Časni,Sale, Mac, Vule, Lucija, Iva,Cara, Knapa
Ostali blagdani i praznici prošli su začuđujuće mirno pa ih nećemo navoditi, no u avanturama mladog Frenkya sigurno je jedna od najuzbudljivijih bila sljedeća. Bližilo se proljeće i visibabe su iznikle između friško pokošene trave. Sunce je obasjavalo ujakov posjed i sve je bilo mirno. Bilo je podne i Frenky je taman pojeo svoju porciju kranjskih kobasa i spremo se odradit turu spavanja kad ujko, sav nervozan, uleti u sobu pričajući sam sa sobom i znojeći se:
-Dadilja ne može čuvat Frenkya, dobila je gadnu infekciju gljivica na nogama pa ne može ni hodat, još da ne spominjemo mirise! Što ću sad?
Frenky ga pogleda sa svojim sitnim okicama te izusti:
-A jebote.
Ujko stade razmišljat, no nema nikakvog rješenja. Frenky će morati sa njime na poslovni put. Pogleda on Frenkya kako veselo pokušava otvorit čokoladnu pločicu koristeći se samo jednom nogom i glavom te se primi za glavu i zajeca:
-Ovo mi je najvažniji dio kampanje, nesmem ga zajebst. Ali šta ću moram ga vodit sa sobom.
On i Frenky zaputili su se spakirati torbe. Sutra se kreće na put te se moraju dogovoriti o nekim osnovnim pravilima ponašanja. Stade mu on objašnjavat:
-Sutra, Frenky, nema ispuštanja čudnih zvukova. Drži se blizu mene. Idemo u na najvažniji dio kampanje u najopasniji kraj, mjesto gdje se svaki normalan čovjek boji kročit nogom. Idemo dalje, dalje nego što je bilo koji ljubitelj krava išao. Moramo se držat zajedno.
Frenky mu samo potvrdno kimne glavom iako nije uopće shvatio šta mu je ovaj govorio te ode u svoju sobu u kojoj je još imao onih papira koje treba uništit. Ujko, sav radostan shvativši kako je Frenky ustvari pametno dijete i pravi se malo priglup, odskakuće u svoju sobu i krene pripremat govor za sutra. No nije ni slutio šta će se sve dogoditi na putu, a da je, nebi na njega ni krenuo.
Rano jutro, pola 6. Danas se putuje. Frenky i ujko se upute do privatnog mlažnjaka koji je staja na aerodromu iza kuće. Frenky se zaustavi i pogleda to ogromno metalno čudovište koje je stajalo na pisti. Oni uđoše unutra te se raskomote, a Frenky kao i obično krene obilazit prostorije da pregleda jeli sve u redu. Nakon par pokušaja mlažnjak uspije upalit te se odrazi od piste i vine u zrak. Nakon 3 sata iscrpljujućeg leta napokon dođoše na mjesto događaja te se smjeste u luksuzni hotel gdje će ujko održat svoj govor. Frenky nije mogao odoljet da ne razgleda hotel. Uputio se preko hodnika do jednih malih vratašca na kraju. Došao je do vrata i čuo šapate:
-Dragan ne smije pobijedit ni pod koju cijenu. Učini sve šta je potrebno da nestane. Jeli to jasno?
A drugi glas prozbori:
-Da druže Urče.
Frenkyu to ime nije bilo poznato, no njegovom ujaku je. To je bio ujakov protivnik na izborima, drug Urac. Frenky se hitro sakrije iza vrata dok je dotični izlazio. Frenky krene za njim te se spotakne i padne niz 20 metara dugačko stepenište. Sva sreća da mu je glava ublažila pad. Još je ostalo oko pet minuta do ujakovog govora, a Frenky je pošao u sobu da se uredi. Kada su obojica bili spremni, Frenky krene u publiku, a ujak na pozornicu. Kada je izašao cijela publika je skočila na noge i stala da ga pozdravlja. Nakon deset minuta gromoglasnog pljeska ujak stade da održi govor:
-Draga braćo i sestre, moji zagovornici, a i oni koji će to tek postati. Vremena su teška. Našem svijetu, svijetu kakvog poznajemo, bliži se kraj. Kako ste svi čuli našoj planeti prijeti veliki kamen koji će nas doslovce uništiti. Zato ja, Dragan, u sklopu svoje kampanje, ulažem novac u izgradnju svemirskog broda koji će vas prevest na drugi planet zvan Zemlja. Naravno košto ste sigurno zaključili, na takovom brodu nema mjesta za sve. Zato će se u čokoladnim pločicama Zemlja moći osvojiti karta kojom ćete imati osiguran ulazak na brod. Ako se u kojem slučaju meni nešto dogodi, ovo se nastavlja i brod će biti dovršen. Dakle na brod stane oko 20 ljudi. Ako mene izaberete za glavnog ljubitelja krava, obećavam da ćemo ići još dalje i pokušat napraviti još jedan brod. Idemo dalje i neka nam je svima sa s.....
U taj čas začu se hitac i polu automatskog oružja te ujak najednom padne ne pod. Frenky hitro dotrči do njega te zapita:
Ujko šta ti je.
Krv mu je počela teći iz usta no imao je još malo snage te mu odgovori:
-Frenky, znaj da sam te volio. Ona čokoladica koju si pokušao otvori jednom nogom i glavom, dali je imaš tu?
Frenky potvrdno kimne glavom. Ujko ga približi k sebi te mu šapne:
-U njoj je karta, želim da je čuvaš i da je iskoristiš za svoj spas.
Ujakovo stanje je bilo sve teže te najednom lagano pusti Frenkya, nakrene glavu na stranu te spokojno sklopi oči. Frenkyu poteče suza, ne samo zato što ga je njegov ujak napustio, nego zato šta sad zna da je prepušten sam sebi i da nema doma ni obitelji jer se nezna vratit do kuće.
Došlo je novo jutro, za Frenkya vjerojatno i najuzbudljivije do sada jer je danas dobivao ono nešto šta je zaboravio kako se zove. Pogledao je kroz penđer čim se probudio. Cijeli posjed je bio prekriven snijegom, a u WC je još samo trebalo stavit pločice na zid i renoviranje je završeno. Frenky se užurbano poče kretati prema ormaru sa njegovom odjećom. Iako je mislio da će se brzo spremiti zaboravio je da mora zavezati cipele, a to mu baš nije išlo. Za 25 napornih minuta uspio je dobiti uzavrelu bitku sa pertlama. Spustio se u predvorje kuće te skrenuo do kuhinje misleći u sebi da će smazati veliku porciju kranjskih kobasa. Nije ni pošteno ušao u kuhinju kada mu kuhar priđe i izdere mu se u facu:
-Sretan Božić!
Frenky ga pogleda u čudu te samo odvrati:
-AAAAAAAAAA!
Frenky se dosjeti onoga što je zaboravio, danas dobiva ono nešto kak se već zove. Sjedne on za sto te počne mazat po kobasama. Nakon kojih 5 min ujak dođe po njega i reče:
-Frenky, dođi otvorit poklone zere!
Frenky opet iskoristi onaj svoj začuđen pogled, no ovaj put se sjeti. Pokloni, to je to šta on čeka. Ujak ga primi u naručje te ga odnese u sobu u kojoj je bio okićena jelka. Ujak mu pokaže gdje su njegovi pokloni te ga pošalje da ih otvori. Frenky se zaleti prema njima te uzme prvi koji vidje i počne da udara s njim u pod te ispusti neartikulirani zvuk:
-ARGHHHHHHH!
Ujak ga zaustavi u zadnji tren i smiri ga. Pogleda u njega te mu reče:
-A mali jes ti malo priglup, a?
Uzme jedan poklon u ruke te mu pokaže da ga treba otvoriti. Frenky se počeše po svojoj velikoj čunjavoj glavi te slijedi ujakov primjer. Nakon 5 minuta borbe s jednim od poklona uspije ga otvoriti te u kutiji nađe malu majicu koja je bila taman njegov broj. Otvori oni i drugi. U njemu bijaše cipele kakve je i sad imao na nogama, samo druge boje. Tako se on ufura u posal i otvori sve poklone. U zadnjem nađe novčanice. Bilo ih je pravi mali buntić. Uglavnom su to bile novčanice od 10 do 100 kurcusa, a Frenky je znao što će sa njima učiniti. Nije ujaku rekao ni hvala, jer nije znao, te je žustro istrčao iz sobe. Otrčao je u svoju sobu te izvukao prvu novčanicu iz bunta. uzeo je škare te ju prerezao po pola i izmasakrirao nožem. Drugu je zgužvao i bacio u WC te podlo povukao vodu na vodokotliću. Uzeo je i treću novčanicu, ideju je proveo u stvarnost izvan kuće jer ga je jedan sluga poslao van zato što je skoro zapalio kuću. Dakle ova ideja mu se ćinila najuzbudljivijom do sada. U kupaonici je našao nešto na čemu je pisalo aceton. Na bočici je bio nacrtan plamen. Uzeo je žigice te položio novčanicu na snijeg. Uzeo je to nešto i izlio oko pola bočice na novčanicu. Užgao je žigicu te je sa male udaljenosti bacio na to sve skupa. Plamen je buknu cirka 3 metra u zrak, a snijeg se otopio u radijusu od oko 2 metra. Novčanica je gorila i gorila, no nikako da izgori. Frenkyu je postalo dosadno te je cijelu boćicu bacio u plamen. Čula se snažna eksplozija. Ujak je istrčao iz kuće da vidi šta je bilo, a i imao je šta vidjeti. Frenky je zapalio drvo koje je bilo udaljeno od njega dobra 4 metra. Ujak je uzeo aparat i ugasio plamen. Poslao je Frenkya u kuću te mu objasnio, uz pokoju psovku vezanu uz zdravlje i seksualnu orijentaciju njegove majke, da ne smije raditi takve stvari i da novac služi da s njima nešto kupi ili, u ujakovom slučaju, potkupi. Nakon tog nemilog događaja ujak mu je oprostio te su zajedno otišli na ručak. Najeli su se ćevapa ko nikad u životu i pojeli oko dve kile bijelog luka. nakon takvog božićnog ručka nisu mogli ustati sa stolice. Ujak je snažno podrignuo da se cijela kuća zatresla, a vjerojatno je netko i umro od tog smrada koji se počeo širiti cijelom kućom. Zanimljivo je kako se uvijek osjeti luk, a nikad ćevapi. Nakon 10 min sjedenja uspijeli su se ustati i oteturati do svojih odaja, te su tamo zaspali kao krave poslije ispaše.
Renoviranje WC-a je skoro završilo. No ujak je bio uzbuđen zbog nečeg drugog. Danas je bio Badnjak. Frenky nije znao što je to ali vidio je ljudima na licu da su svi nekako uzbuđeni i da titraju. Odrađivao je on tako svoje redovno istraživanje kuće, koje je već prešlo u rutinu, kad uvidje kako dvojica snažnih muškaraca u kuću unose veliko zeleno drvo. Kako je to njemu bilo vrlo čudno baci se na istragu. Potajice ih je pratio sve do velikih bijelih vrata iza kojih se nalazio dnevni boravak. Da ga ne otkriju sjeo je iza ugla i pričekao dok ne izađu iz sobe. Sjedio je on sjedio no oni nikako da izađu. Budući da je bio vrlo nestrpljiv krene on da uđe u sobu. Prvo lagano odškrine vrata da pogleda jeli zrak čist. Kad ono u sobi nema nikoga, samo u kutu veliko drvo. Frenky je samo stajao i gledao u njega. Bilo je stvarno ogromno. još ga nisu ni odmotali da raširi svoje veličanstvene grane. Najednom netko uleti u sobu. Bio je to ujak.
-Đes Frenky pa tražim te posvuda?
Frenky kaže:
-Tu sam.
Uperi on prst prema drvetu i reče:
-Kaj je to?
A ujak će njemu:
-E to ti je božićno drvce.
Frenky u čudu ponovi:
-Boićno duvce.
Ujko se nasmije i reče:
-Da. Svaka familija ti na badnjak, to jest danas, okiti svoje božićno drvce.
Frenky ponovo zapita:
-A zakaj?
Ujko se ponovo osmjehne:
-Zato jer je sutra Božić.
A Frenky ponovo pita:
-A kaj je to Božić?
Ujko će na to:
-Na Božić slavimo rođenje malog Isusa. Također se međusobno darivamo. Sutra ćeš ispod božićnog drvca naći puno darova. I svi će biti za tebe.
A Frenky pita:
-A kaj su to darovi.
Ujko reče:
-Joj mali kaj ti ovi tvoji nisu niš darivali?
A Frenky će:
-Ne.
Ujko reče:
-Nema veze. Vidjet ćeš sutra što su darovi. mislim da će ti se svidjeti. No sada moramo okititi svoje božićno drvce.
A Frenky ponovo zapita:
-Ali kako? Ja to nisam nikada radio.
Ujko ga primi podigne te ge ponese do vrata, a kad ono kroz vrata jedno deset muškaraca unese kutije sa raznim kuglicama, lampicama i ostalim dekorativnim stvarima za božićno drvce.
-Ajde mali sad ćeš sve vidjeti i naučiti.
I bace se oni na posao. Frenkyu je ovo bila najzabavnija stvar koju je ikad radio u životu. nakon dva do tri sata zabave i napornog rada bili su totalno iscrpljeni. Nisu više mogli hodati. Jednostavno si zajedno pali na trosjed i zaspali. Frenky nije znao šta će to sutra dobiti, što su to darovi. No bio je siguran da će biti nešto super i da će mu se sigurno svidjeti.
I tako je on spavao i spavao. Nakon kojih osam sati spavanja prene se iz sna te u čudu opet pogleda oko sebe i tiho reče:
-Sere mi se.
Ali nigdje nema WC-a. Krene on da malo istražuje po kući. Izađe iz sobe te provjeri jeli zrak čist. Krene desno te ravno dugačkim hodnikom u bezdan. Kako je hodao i hodao sve mu se više sralo, a mrak je bio sve crniji i tamniji. Nakon pet minuta hoda zabi se naglo u drvena vrat. Začu muke korake koji su se približavali. Bio je previše prestrašen da se ustane s poda te je samo gledao što će se dogoditi. Vrata se najednom odškrinu uz jako škripanje koje je probijalo kroz cijelo tijelo. Iza vrata proviri tko drugi nego Frenkyev ujak. Ona pogleda lijevo pa desno, jer nije vidio Frenkya kako leži. Razmišlja on tako i u pomisli:
-Neko će morat u plinsku komoru zbog ovoga.
Najedanput začu nekakvo stenjanje. Pogleda on dolje te vidje malog frenkya kako leži i stenje. On mu se silno po raduje te kad srdačno primi u sobu. uvidje on da Frenkyu baš nije dobro te ga zapita:
-Šta ti je bre?
A Frenky stenjući odgovori:
-Sere mi se.
Ujko ga u smijehu pogleda te mu reće:
-Aaaaa. Ima kod mene WC u sobi možeš se poslužit njime.
Frenky sav u veselju lagano potrči te snažno zalupi vratima. Nakon dvadeset minuta zapita se ujko šta je s njim tako dugo. Te lagano pokuca na vrata te priupita:
-Dali je sve uredu?
A Freky kroz stenjanje reče:
-Da.
I tako vrijeme prolazila, a Frenky nikako da izađe- Prošo jedan sat, prošla dva a Frenkya nema. Napokon nakon tri i pol sata izađe Frenky iz WC sav izmoren i izmučen. Ujko ga pogleda i upita:
-Jel bilo dobro, a?
A Frenky će na to:
-Promašio sam.
Ujko ga u čudu pita:
-Kako to misliš?
Frenky podigne obadvije ruke u zrak i kaže:
-Neznam.
Ujko sav zastrašen polagano krene do WC-a te zaviri unutra. Čim je pogledo kupaonu naglo je okreno glavu u drugu stranu i rekao:
-U jebote mali štas ti jeo? Morat ćemo preuređivati cijelu kupaonu. Kako si uspio promašiti do stropa: Ufffffff! Nemogu to gledat. Brzo bježmo.
Tako se oni zaputiše ka Frekyevoj sobi da ga Frenky malo ubije oko. Bila je ovo naporna noć za njega. No prije nego što su stigli do sobo posjetili su privatnog arhitekta koji je imao svoj privatni apartman. Kada su mu ispričali pto se sve dogodilo on je samo rekao:
-Za to ćete mi morati dati povišicu i naći vrlo dobre radnike koji če to htjeti napravit.
Ujko je pristao jer ionako nije znao kuda će sa svim tim novcem koji zarađuje svakoga dana te ga je trošio na takove stvari, kupovo je aute i razne stvari koje su bile skupe ali mu nisu uopće trebale. Zaputiše se oni dalje do Frenkyeve sobe te zajedno legnu i zaspu jer je u ujakovoj bilo nemoguće disati. Utonu oni u dubok san te im se lica osmjehnu kao malim ciganima kad dobiju bombone.
Novi dan se budio, a s njim i Frenky. Probudio se i raskošnoj kući u krevetu koji je mirisao na svježe ubrane ruže. I on je bio čist, više nije smrdio kao nogometaški dres koji nije opran dva tjedna. Okrenuo se oko sebe. Bilo je kao u raju. Sve bijelo, pogled na imanje koje je bilo toliko veliko da se vidjelo sve do horizonta sezao je kroz ogromno okno koje je bilo toliko velike da je Frenkyu trebalo trideset sekundi da dođe s jednog kraja na drugi. Tako u čuđenju stajaše on na sred sobe kad najednom u sobu uđe nepoznata mlada žena smiješno odjevena u neku crnu haljinicu, te ga zapita:
-Treba te li šta mladi gospodaru?
A on u čudu reče:
-A jebote.
Žena ga pogleda te u čudu odgovori:
-Shvatit ću to kao ne, hvala.
Te izađe kroz ista vrata kroz koja je ušla. Frenky se odluči krenut u istraživanje tog misterioznog mjesta. Krenu prema vratima kad u sobu uleti još jedna, ali ovaj put starija žena i kaže:
-A kamo si ti krenuo takav. Ajde da te obučemo.
Stane ona tako te otvori trokrilni ormar koji je bio velik kao kuća u kojoj je živio s roditeljima.
-Hm hm hm. Kako da te obučemo.
Izvadi iz ormara prvo čarape na kojima je pisalo "DUREX" i bio je nacrtan neki smiješno patuljak, tada izvadi neke crne cipele sa bijelim vrhom na kojima je bila nacrtana zvijezda. Stane ona dalje da kopa te mu izvadi ljepu trenirku te ga stade oblačit. Kada je završila Frenky je izgledao kao da je zdrav. Pogladi ga ona po glavo te reče:
-E sad možeš ići, al nemoj se izgubit.
On reče:
-Dobvo.
Krene on tako kroz ta velika sobna vrata u istragu. Kada je izašao pred vrata našao se u dugačkom hodniku koji je vodio na lijevu i desni stranu. Kuda će sada. Stajo je tako par minuta te se napokon odluči za lijevu stranu. Oprezno krene, s malim strahom u prsima no to ga je prošlo nakon nekog vremena. Nakon par minuta šetanja našao se pred velikim stepenicama. Polagano je sišao niz njih, da ne bi slučajno pao i ozlijedio se. Nakon što je sišao začu nekakvo zveckanje iza ugla. Krene lagano i shvati da zvuk dolazi iz nekakve prostorije koja se nalazila iza manjih bijelih vrata. Kada je ušao, imao je šta za vidjet. Po sobi je bilo oko20 ljudi koji su cijelo vrijeme nešto miješali po loncima, a na stolovima su bila brda hrane. Napokon mu priđe jedan čovjek i zapita ga:
-Jeste li gladni gospodaru?
a on odgovori:
-AAAAAAAAAAAAAAAA!
Čovjek mu pokaže na stolicu gdje se može sjesti i hranu koja je bila na tom stolu. Frenky lagano priđe stolu, popne se na stolicu sjedne i krene da maže po kranjskima kobasicama. Nikada u životu nije toliko jeo. Kada je završio s kobasicama bacio se na kiselo zelje i grah. I tako redom, a hrana je lagano nestajala. Kada je konačno završio Na stolu je još ostalo gdje šta no bio je previše sit da to dovrši. Nakon par minuta glasno je podrignuo da se cijela kuća za tresla. Jedva je sišao sa stolice i lagano krenu natrag u sobu. Došao je do stepenica koje su mu se sada činile toliko dugačke i strme da je bilo gotovo nemoguće popeti se gore. Krenuo je lagano, korak po korak. I nakon deset minuta uspinjanja uspio je doći do sobu. Jedva je otvorio vrata, jer je kvaka bila doista visoko, te se strovalio na krevet pričemu se skoro ispovraćao te pomislio u sebi:
-Ovo je život!
I lagano utonuo u san, dok su vjetrovi od graha i kiselog zelja lagano prodirali kroz vrata sobe i grizli za oči svakog tko bi prošao pokraj njih. A Frenky se samo smiješio u snu i jedva čekao da se probudi.
Sunce je već lagano zalazilo, a Frenky je ponosno šetao ulicom promatrajući one papir koje mu je čovjek dao. Razmišljao je šta će s njima i kuda da ih stavi. Dođe ona tako kući razmišljajući. I najedanput se sjeti i glasno vikne:
-Zasplalit cu gih!
Počeo je trčati po kući i tražiti majku. Ali nje nije nigdje bilo. Stane on nasred sobe te se lupi rukom u ćelo i reče:
-A jebote.
Kako da dođe od onog šta mu je potrebno da zapali i uništi papire. Morat će počekati majku da dođe doma i da mu da potrepaštine. Bilo je to najduže čekanje u njegovom životu, barem mu se tako činilo. Vrijeme je tako sporo prolazilo, a on je bio nestrpljiv. Kada će doći. Moram uništiti to. Misli su mu se vrtile po glavi. Ustao je s poda te počeo šetati amo tamo po sobi. Vrijeme je prolazilo i prolazilo a nje nema.
Nakon dugog i mukotrpnog čekanja začuje se otključavanje ulaznih vratiju. U sobu uđe visok čovjek, duge crne kose po imenu Dragan. Približi se Frenkyu te ga priupita:
-Jes ti Frenky, jeba te pas glupi?
A Frenky odgovori:
-Eham.
Čovjek se sagne, zagrli maloga i digne ga visoko u zrako te vikne:
-Đes rođo, ja sam tvoj ujak Dragan. Doša sam da te vodim. Kako s?
Frenky ga u čudu pogleda i kaže:
-A jebote?
Ujak se nasmije i spusti ga te mu kaže.
-A moga bi se ti malo podaprat jel. Smradiš ko klokanovo govno staro tri tjedna.
Frenky se nasmije i izdahnuo snažno i odvažna. Ujak uto snažno zakašlje i zamalo da se ne sruši te mu kaže:
-A moga bi i ralje oprat. Smrdi ti iz njih koda je pas crka i već se lagano raspada. No dobro. A đesu ti roditelji, jeba im ti mater.
Frenky začuđeno odgovori:
-Nema!
On odgovori:
-Kako nema, ja doša da te vodim. Rekli su da će bit tu?
Frenky reče:
-Nhma ih.
A Dragan najednom ispusti glasan krik te reče:
-Donil sam im poklone. Al dobro niš pričekat ćemo, a za to vrijeme malo da ti zasviram na armoniku. Sjednu se tako oni te ujko izvadi lijepu sjajnu harmoniku. Zasvirju oni tako te on izvadi i rakijice da malo i proslave, jel. Budući da je Frenky imao sam tri godine nije pio, ali se ujo malo zanio pa ga skoro obuzelo. Kad evo stignu ti i roditelji doma. Majko glasno vikne:
-Đes brate.
A on potrči prema njoj, snažno je zagrli te reče:
-Evo me seko, Ma kolko je prošlo da se nismo vidjeli. 5,6 godina.
A ona će:
-Ma kaki. 7 godina.
On je još jednom zagrli pa joj reče:
-Dobar ti je ovaj mali. Vidi se na kog je. Malo smo evo armoniku svirali, skoro se napili. Al dobro oću ja njega da vodim ili ne.
Ona odgovori.
-Znaš da mi je teško rastati se od njega, ali nemamo novaca da ga uzdržavamo. Pogledaj ga kakav je. Ti imaš novaca, a dobro ćete se slagat jer ste isti.
On uzdahne:
-No dobro. Ako ti tako misliš onda ćemo morati poći uskoro.
Ona odgovori:
-Dobro. Samo pusti da se oprostim od njega.
Uzme ona dijete u krilo snažno ga zagrli te mu reče :
-Znaš da te mama voli i da te nikad ne želi ostaviti, ali sada moraš poći sa ujkom jer će ti on pružiti bolji život, život kakav tu nemaš.
On je također zagrli i kaže:
-Aha.
Tata ga još jednom primi u ruke, poljubi u čelo te mu reče:
-Čuvaj se sine, otac te voli i ne želi te izgubiti. Ali hajde sada moraš poći. Poći u novi svijet koji je idealan za tebe.
Muž i žena se snažno zagrle i prime za ruke dok je sjajno crni automobil odlazio te zašao za prvo skretanje.Žena tiho uzdahne poljubi ,muža i reče mu:
-Bit će nam teško bez njega. No što se mora mora se. Kad odraste i zaposli se u ujakovoj kompaniji bit će mu lakši život, no sada ćemo morati živjeti bez njega i to moramo prihvatiti.
Kako su se svijetla polako gasila tako su i svi u gradiću polako spavali, ali jedino je u jednoj kući dvoje ljudi bdjelo, te je gorjelo svijetlo, svijetlo nade da će njihov sin uspijeti.
Iako rođen u siromašnoj obitelji, roditelji su zarađivali samo 50 kurcusa na tijedan (1kurcus=20 lipa), Frenky je rastao i učio, razvijao se te razvio neobičnu želju za razaranjem stvari. Već sa 3 godine počeo je bacati i pokušavao razbiti kamenje na cesti pri čemu je ozlijeđivao sam sebe, kamen bi se odbio od ceste te pogodio maloga u glavu, no kako roditelji nisu imali novaca za liječnika te ozljede su ostavile utjecaja na njegovo psihičko razvijanje. Kako roditelji nisu imali novaca za igračke nisu ni za odječu pa je Frenky većinu dijetinjstva proveo trčeći gol po svojem gradu i sramoteći se. No to nije bila jedina loša strana. On također nije imao ni prijatelja, jer roditelji nisu imali novaca da plaćaju vodu te je imao neugodan miris i zadah, pa se morao igrati ili razgovarati sam sa sobom i izmišljati zamišljene prijatelje. Kao što rekoh igrao se sam sa sobom pa ga je jednom slučajno jedan diječak pobro s biciklom dok je nasred ceste igrao skrivača (sam sa sobom) te su ga roditelji jedva našli. Naime Frenky je promrmljo nešto,onoliko koliko je znao govoriti, da je žmirio i čekao da se nađe. Ako mislite da je to jedino što mu se dogodilo, pogriješili ste. Kada mu je bilo dosadno, i kada je bio gladan, kopao je nos i jeo svoje šmrklje. Jednom tako sijedne se on iza vrata u svojoj "raskošnoj" kući i krene da uživa u blagodatima svoga nosa, kad najednom uleti u sobu majka snažno otvarajući vrata, a kako je on bio iza vrata, vrata ga snažno pogode u ruku te si on prst zarije tako duboko u nos da ga nije mogao izvuči. Pokušali su i majka i otac, vukli su i potezali no nikako da uspiju. Kada prisijete se oni! Uzmu neki nakovanj koji su našli pokraj ceste, popnu se na vrh neke zgrade koja je bila jedna od najvišh u tom gradu, zavežu za njegovu nosnu ruku nakovanj i bace ga (nakovanj, ne Frenkya) sa vrha zgrade. No kako su zaboravili jadno dijete zavezati za nešto drugo, mali Frenky poleti za nakovnjem te režuči zrak sleti ravno na glavu i otre po asfaltu. Roditelji se zaprepaste te brzo potrče dolje da vide jeli im sinko dobro. No kako je Frenky sletio na glavu nije mu ništa bilo, jer mu je glava jedini dio tijela koji nemože ozlijediti. Bili su sretni, zagrlili su dijete i odlučili da će isprobat neku drugu tehniku. Dugo su razmišljali, razmišljali, razmišljali i nikako da se nečeg sijete. Kad sjeti se otac! Mogli bismo stavit veliki kamen na željezničku prugu i zavezat ga Frenkyu za ruku, a njega za stup, te kad naiđe vlak, pokupi kamen te prst izleti iz nosa. I tako oni pođoše na stanicu pripreme sve i stanu da čekaju. Ali vlak nikako da dođe. Prođe sat, prošla dva, a vlaka nema.Šta će, diće ali kad zaćuje se vlak kako nailazi. Oni sve sretni počnu skakati tamo i grlit se da će konačno uspijeti. Vlak se snažno zaleti, pobere kamen, ali kad ono ništa. Puče kamen, a prst ostade u nosu. Otac snažno i glasno prokune:
-Kruh majka!
Šta će sada. Roditelji su već gubili nadu te pošli doma i mali Frenky potrči za nijma. Uto ti sad naleti auto, začuje se dug i bolan krik kočenja na kotačima i odjekujuč udarac. Majka vrisne, a otac potrči. Bio je to mali Frenky. Pao je nasred ceste te je auto zahvatio njegov nos. U taj koban čas prst sklizne van iz nosa, već onako sav pozelenio od kiselina i raznih bakteria i gljivica koje su mu imale stanište u nosu, njegov mali prstić. Roditelji poskoče od sreće zagrle se i zahvale od sreće vozaču. Vozač je, sav u čuđenju, samo stajao i gledao. Nije shavćao što se dogodilo, ostao je tako stajati još kojih sat vremena, a u familija je vladalo veselje. Iako su u početku bili u strahu sada im je srce ispunjavala veeelika sreća i ljubav. MIslili su da takvih anegdota sa njihovim sinčekom više neće bit. ALI! Gadno su se prevarili. Jednog ljepog sunćanog dana, živica oko okolnih kuća bila je uredno obrezana, a konji su smrdjeli na livadi. Frenky je bezbrižno šetao kvartom i čekao da naiđe neko koga će cijelo vrijeme pratiti po gradu. I tako naiđe jedan visok prosijed čovijek u kožnoj jakni i sunčanim naočalama u ruci, a Frenky sav radostan poskoči od sreće i krene za njim. Čovijek se činio dosta čudnim jer je cijelo vrijeme šetao po gradu i uvijek se vraćao na isto mjesto te stajao tamo par minuta i češkao se (po glavi). Nakon par krugova zamijeti on da ga klinac prati te ga upita:
-Ja došo from Canada, i želio bih to know kako doć to little selo Čmarčići.
Frenky, zatečem, odgovori sam riječ (ili glas) koji najbolje zna:
-Aaaaaaaaa.
Pokuša ovaj ponovo s nadom u očima da ga Frenky nije dobro čuo:
-Ja došo from Canada, i želio bih to know kako doć to little selo Čmarčići.
Frenky ponovi svoj glas (ili riječ), ali ovaj put malo duže:
-Aaaaaaaaaaaaaaaa.
I sad šta će pokuša on sporije govoriti, jer pomisli da ga Frenky ne razumije baš ponajbolje:
-JA DOŠO FROM CANADA, I ŽELIO BIH TO KNOW KAKO DOĆ DO LITTLE SELO ČMARČIĆI.
A Frenky opet ponovi, ali ovaj put glasnije i određenije:
-AAAAAAAAAAAAAA!
Čovijek već sav iznerviran najednom stavi desnu ruku u lijevi džep te izvuče iz njega par papirnatih novčanica samo da ga se riješi. Frenky pogleda te papir i vidje da na svakom piše dvijesto kurcusa. Zastane nakratko, te pođe doma promatrajuči te čudne, obojane papire.
Jednom davno u galaksiji daleko daleko odavde, na planetu vrlo sličnom zemlji. Noć je bila pomalo prohladna i lagani povijetarac jo pozdravljao svakog prolaznika koji se te noći nalazio u gradu. Zvijezde su blistavo sjale, a mjesec je bio veći nego ikada do sad. U jednoj skromnoj kućici na kraju grada čuli su se bolni krikovi i uzdasi. Bila je to jedna mlađa žena usred poroda. Lice joj je bilo znojno i crveno od napora, a kosa duga smeđa i mokra kao da se sada kupala. Uz nju je bila babica koja ju je porađala no ona nije toliko bitna za ovu priču. Dakle, muke su postajale sve jače i krikovi su se čuli sve dalje i dalje no nakon par sati sve utihne te se začuje tih diječiji plač, toliko tih da bi čovijek pomislio da se rodilo neko nezdravo dijete. Majka je primile to malo dijete u ruke. Bila je sretna. Otškrinula je dekicu kojom je dijete bilo zagrnuto i ispod nje vidjela mali kurčić. Pogledala je dječaćića. Nije bio neko prelijepo dijete. Imao je veliku četvrtastu glavu, male oći i mali nos, a za usta se nije ni znalo da su u pozpunosti razvijena. Mala bala poćela je curiti iz nosića tog malog bića. Bila je gusta i pomalo žućkasto zelene boje. Slijevala mu se iz nozdrve prema tim sitnim usnicama te preko njih ravno majci na ruku. Majci pocuri suza niz obraz ravno na dijetetovo lice te u sebi najednom osijeti tugu i žaljenje. Nakon par minuta začuju se teški koraci i dubok kašalj koji su dolazili izvana. U kuću uniđe visok čovijek sa debelim crnim brkom. Bio je to dječakov otac. Prišao je majci sa osmijehom na licu da pogleda dijete, no kada ga je vidio podigao je veliku ruku, na kojoj se očitovalo da je bio neki fizički radnik a ne umišljeni bogataš koji samo sjedi i skuplja novce,te snažno ošamario majku po desnom obrazu i rekao:
-Što je ovo?! Ti is kriva za to! Mogli smo koristit zaštitu, ali ne ti si željela dijete i pogledaj što si sad učinila!
Dijete joj je ispalo iz ruke te se otkotrljalo pod obližnji stolić. No začudo nije počelo plakati nego se samo smijalo kao da nikada neće stati. Otac se smiri te pažljivo priđe do dijeteta, te ga malim štapićem lagano ubo pod rebra da provijeri jeli bezopasno, te ga uze u naručje. Majka je jecala na krevetu sa rukama na licu te kroz plač prozborila:
-Ali Bože zašto mi to činiš, što sam ti sagriješila. Nisam pila, nisam pušila, nisam se drogirala, nisam se kurvala za novac (besplatno se ne računa), a ti me svejedno kažnjavaš. Zaštoooo!
Te nastavila jecati, a otac je sam buljio u dijete te teškim koracima došao do kreveta, oprezno položio dijete, posrnuo na koljena, zagrlio ženu te joj rekao:
-Prebrodit ćemo mi to. Možda neće biti tako loš, još je pred njim puno godina odrastanja i sazrijevanja. No zapamti, ženo, nada umire poslijednja. Bit ću uz tebe i zajedno ćemo uspijeti. Iako još nemože kontrolirati stolicu i ostale tijelesne potrebe dobar je diječak, ako izostavimo izgled glave i lica te blagu mentalnu retardaciju, uspijet ćemo i od njega napraviti čovijeka. Žena se nasmije i tiho odgovori:
-Ako je to ikako moguće. Ali ima još jedan problem.
Muž odgovori:
-A koji sad opet.
A ona će:
-Kako će se zvati.
On odgovori:
-Neka bude Frenky. Frenky Čulo.
Te zajedno, držeći u naručju tek rođenog Frenkya, tiho utonu u dubuki san dok im mjesec kroz otškrinut penđer miluje obraze, no roditelji nisu bili ni svijesni(jer su spavali) što će se dogoditi za par trenutaka . Za par časa kroz prozor uniđe mala muha te sijedne na mali nosić novorođenčeta te se posere i ode. No to je bio znak, znak koji je značio da će baš to dijete, taj diječak, postati slavan i promijeniti svijet.
Dakle što reći. Ovaj blog je ustvari knjiga koja će jednog dana možda ugledati svijetlo hrvatse književnosti, a možda i šire(a možda i ne). Počeo je kao šala, ali je proveden u stvarnost. Glavni lik je Frenky Čulo. Knjiga uglavnom priča o njegovom životu, pustolovinama, odrastanju, i normalno, ljubavi. No ne prolazi on to sve sam . Uz njega je uvijek njegova družina o kojoj ćemo više saznati u knjizi. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima je slučajna. No do tada pozdrav i komentirajte knjigu (kad počnem pisat, ne odmah). Uživajte.